петак, 13. фебруар 2015.

Evropska Monokultura i Praktični Idealizam









Grof Rihard Kudenhov-Kalergi



’'Da bi saznao ko nad tobom vlada, jednostavno saznaj koga ne smeš da kritikuješ’’
-Volter


Priču o Evropskoj monokulturi ne možemo započeti bez austrijskog grofa Riharda Kudenhov-Kalergija koji se smatra duhovnim ocem Evropske Unije. Autor je knjige ’’Praktična Ideologija’’ u kojoj su izneti ideološki temelji na kojima će se kasnije bazirati sama EU i osnivač je panevropskog saveza 1922. godine u Beču, na čijem čelu je bio čitavih 49 godina. Koudenhov-Kalergi je stara, evropska plemićka porodica veoma mešanog porekla – Kudenhovi su flamanci, grofovi Svetog rimskog carstva od 1790. koji su nakon Francuske revolucije prebegli u Austriju. Kalergi je, s druge strane, grčka porodica sa Krita, za koje se tvrdi da potiču još od vizantisjke carske porodice Foka. Tokom Mletačke okupacije, Foke su promenili ime u Kalergi i, usled statusa poznatog kao ’’privilegiati’’ postali jedna od najmoćnijih trgovačkih porodica ove italijanske republike. Bilo kako bilo, ove dve porodice su se ujedinile u Parizu 27. juna 1857. kada je grof Franc Karl Kudenhov oženio Mariju Kalergi. 
Kudenhov-Kalergi porodica, tvorac panevropizma, prema rečima Vitakera Čembersa je
’’ sama panevropska – pored flamanske i grčke krvi, ona takođe sadrži poljsku, norvešku, baltičku, francusku i nemačku krv, ali pošto su familije bile kako selektivne, tako i kosmopolitske, hibridizacija je bila konstantno uspešna.’’.  Dodajmo da je Rihard bio i polujapanac, budući da je njegova majka Micuko Aojama, ćerka bogatog naftaša i veleposednika iz Tokija. Iz svega priloženog lako je zaključiti zašto je Rihard imao panevropsku viziju, ali ova, na prvi pogled, plemenita ideja ujedinjene Evrope krije u sebi daleko mračniji aspekt. Da se ne radi samo o prostom ujedinjenju evropskih naroda vidimo već u rečima samog Kalergija. Naime, u njegovoj knjizi ’’Praktična Ideologija’’ možemo pročitati:

’’Čovek budućnosti je melez. Današnje rase i klase će nestati zahvaljujući nestanku vremena, prostora i predrasuda.’’
 ’’Evroazijska-Negroidna rasa budućnosti, slična po spoljašnjem izgledu drevnim Egipćanima, zameniće raznovrsnost ljudi i raznovrsnost individua.’’

Ova dva kratka ali jasna citata nam pokazuju da Kalergijeva panevropska vizija ne podrazumeva opstanak sadašnjih evropskih rasa, već stvaranje nove, homogene mase meleza nalik ’’drevnim egipćanima’’. Da bi se ovo postiglo, potrebna je masivna imigracija svih neevropskih rasa na tlo Evrope i njihovo mešanje. 

Što se tiče rase budućnosti, ono o čemu je Grof Kalergi pisao 20-ih mogli smo pročitati i nedavno u svetskim najpoznatijim časopisima. ’’National Geographic’’ magazin je u svom jubilarnom broju slaveći 125 godina postojanja pisao kako će prosečan Amerikanac izgledati u 2050. i pokazao ovo:



Jedna rasa budućnosti Zapada (nema mesta za belce)





Magazin je o ovoj hibridizaciji pisao u krajnje pozitivnom smislu, smatravši novu rasu ’’prelepom’’.  Istovremeno u pratećim člancima autori naglašavaju kako je u najmanju ruku nekulturno a čak i rasistički pitati ljude pitanja poput ’’odakle si’’. Ovde vidimo odjek onih Kalergijevih reči o ’’nestanku vremena i prostora’’.  Radi se o potpunom gubitku identiteta, nacionalne i rasne pripadnosti (jer su to sada nekakve ’’predrasude’’) i stvaranju jedne bezlične rase meleza. Jedno je promovisanje ljubavi i borba protiv šovinističkog nacionalizma i biološkog rasizma, ali ići u krajnost i zagovarati uništenje čitave bele rase nije ništa drugo do planirani genocid. To što je magazin pisao o Americi ne znači da se isti model ne odnosi i na Evropu. Amerika i jeste bila Evropska, nju su stvorili Evropljani i do nedavno je bila odraz evropske kulture a dva kontinenta su čvrsto povezana manje poznatim kanalima koji deluju iza javne političke scene. Ovo nam ponovo pokazuje sam Kalergi koji u svojoj autobiografiji daje nekoliko zanimljivih podataka u vezi američke povezanosti. Početkom 1924. kontaktirao ga je Baron Luj de Rotšild. Jedan od njegovih prijatelja, Maks Varburg (Max Warburg) iz Hanovera je, nakon što je pročitao njegovu knjigu, izrazio želju da ga upozna. Rihard dalje piše: ’’Na moje veliko iznenađenje, Varburg je spontano ponudio 60,000 zlatnih maraka kako bi pomogao pokret u svoje prve tri godine.’’ Rihard zatim navodi da je ’’Maks Varburg jedna od najmudrijih osoba koje je ikad upoznao’’, ’’da je imao princip iza finansiranja ovog pokreta’’ kao i da je ’’ostao iskreno zainteresovan za panevropski pokret do kraja života.’’ Godine 1925. Maks organizuje put za Sjedinjene Države i upoznavanje sa Polom Varburgom i Bernardom Baruhom. Ovde stvari postaju interesantnije. Kada sam pogledao biografije ovih ljudi pronašao sam da je, recimo, Pol Varburg bio ne samo jedan od najodgovornijih za stvaranje Saveznih Rezervi Sjedinjenih Država već i njen guverner od 1914 do 1918. Porodica Varburg je jedna od najvećih bankarskih dinastičkih porodica još od 16. veka, smeštena prvo u Veneciji a potom u Nemačkom gradu Varburg (Warburg, odatle i nadimak) a kasnije su neki prešli (zvanično ’’prebegli’’) u sjedinjene Države. Mojsije Varburg je 1798. osnovao privatnu banku u Hamburgu ali se pravi počeci bankarske karijere kriju još u Veneciji, kada je familija imala nadimak del-Banco. Del-Banco je bila među najbogatijim venecijanskim porodicama još 1500-ih, sudeći prema istorijskim dokumentima koje govore o  Anzelmu del Banco, jevrejinu kome je grad 1513. dao ovlašćenje (povelju) da pozajmljuje novac uz interes. Bernard Baruh, s druge strane, bio je poznati finansijer, takođe jevrejin i savetnik čak 2 američka predsednika a među njima i Frenklina Ruzvelta. Ovaj filantrop (čovekoljubac), kako je inače bio nazivan, je živeo na imanju koje je iznosilo 64.7 kvadratnih kilometara u Južnoj Karolini i imalo kompleks od 37 kuća i crkvu.



Pol Varburg



Ovde, dakle, nastaje američka veza sa panevropskim pokretom koja do danas ne prestaje. Nakon Drugog svetskog rata i kratkorajnog perioda prestanka rada pokreta, Hari Truman, sledeći američki predsednik je već zime 1945. u magazinu ’’Collier’s’’ pročitao Rihardov članak o evropskim integracijama i navodno bio toliko impresioniran da ga je uvrstio u zvaničnu politiku SAD. Meni je teško da poverujem u ovu zvaničnu priču o slučajnom članku u američkom magazinu i predsedniku koji nakon njegovog čitanja odlučuje da ga ne samo podrži već zakonski ozvaniči, čime zapravo samo nastavlja politiku koju su Pol Varburg i Bernard Baruh lobirali i finansirali pre rata. Isto tako, Vinston Čerčil je održao slavan govor 19. septembra 1946. u Cirihu kada je, obraćajući se akademskoj omladini, komentarisao napor Panevropske Unije koja ’’veoma duguje Grofu Kudenhov-Kalergiju’’. Ne časeći časa, već 1946. i u proleće 1947, Kudenhov-Kalergi kontaktira članove evropskih parlamenata, potez koji je rezultirao osnivanjem Evropske Parlamentarne Unije (EPU), prvobitno privatne organizacije koja se sastala 4. i 5. jula u Gštadu u Švajcarskoj a potom imala i prvu otvorenu konferenciju od 8. do 12. septembra. Na konferenciji Grof Kalergi je zagovarao stvaranje otvorenog tržišta sa stabilnom valutom koji bi bili u ulozi rekonstrukcije Evrope. Rekonstrukcija stare Evrope podrazumeva stvaranje Sjedinjenih Država Evrope. Predložio je 1955. takođe Betovenovu Odu Radosti kao himnu, što je Savet Evrope kasnije i prihvatio.



Zastava Panevropske Unije



Videli smo kako se vizija Grofa Kalergija raširila Evropom i SAD kroz punu podršku visokih zvaničnika, najmoćnijih ljudi oba kontinenta ali i medija poput Njujork Tajmsa. Ona je od ideje predložene u jednoj knjizi (Praktična Ideologija) postala vodeća ideologija čitave Zapadne civilizacije. Treba naglasiti da je Grof Kloudenhove-Kalergi bio izraziti elitista (poput njegovih prijatelja pripadnika starih dinastičkih porodica). Zagovaranjem miscegenacije, plan je stvaranje bezlične gomile bez ikakvog identiteta jer je upravo ona najpodložnija potčinjenosti. A kome ta masa treba biti potčinjena tj. ko je zapravo ta elita? Kako ne bismo teoretisali, najbolje je da pogledamo šta sam Grof ima da kaže prenoseći pun citat:

’’Umesto uništenja evropskog Judaizma, Evropa je, protiv svoje volje, oplemenila i edukovala ove ljude, vodeći ih ka njihovom budućem statusu vodeće nacije kroz ovaj veštački evolucioni proces. Nije iznenađujuće da su ljudi izbegli iz geta postali duhovno plemstvo Evrope. Tako, samilosna briga od strane Evrope je stvorila novu rasu aristokrata. Ovo se desilo kada se evropska feudalna aristokratija srušila usled emancipacije Jevreja (zbog akcija sprovedenih tokom Francuske revolucije).’’

Pogledamo li oko nas, videćemo da se ovaj plan u potpunosti realizuje. Evropa se već godinama masivno stapa sa tkz. Trećim Svetom ne samo kroz imigraciju već i putem postavljanja novopridošlih manjina pod posebnu zaštićenu kategoriju, a sve to kroz izgovor o humanosti, opšteljudskim pravima, demokratiji i slično. Pod izgovorom progresivizma i globalizacije, narod Evrope se odriče soptsvenog identiteta i istorije, smatrajući nacionalni ponos ’’predrasudom’’ i rasizmom. Nije samo miscegenacija deo ovog plana već čitava plejada drugih devijantnih fenomena - promovisanje homoseksualnosti spada u sam vrh borbe za opšteljudska prava, egzaltacija i promovisanje vrednosti drugih rasa u odnosu na belu, pre svega crne rase, radikalni feminizam, pobačaj, islamofilija, feminizacija muškarca, propagiranje opojnih sredstava itd. Na uštrb svih ovih ’’vrednosti’’, Evropljanin je naučen da se odrekne svog porekla, nacionalnog identiteta, porodičnih vrednosti i fokusira jedino na ’’opšte dobro’’ bezlične mase robova. Možda će nekima sve ovo ličiti na preuvelilčavanje, ali dovoljno je samo pogledati oko sebe, pre svega taj Zapadni svet i primera koji govore u prilog ove priče će biti na svakom ćošku. Neke od njih ću izneti i ovde. Recimo, izjave švedskog ministra finansija Andersa Borga iz 2013. koji je makar iskren kada je, prilikom posete Nigeriji, rekao za jedan švedski časopis:  

’’Pogledajte sve ove predivne boje koje žene nose. Kroz 10 godina ovako će izgledati cela Evropa. Kod kuće (misleći naravno na Evropu i Švedsku) sve je sumorno i boje su beživotne. Kada naša deca porastu, Afrika će imati između 1.5 milijardi i 2 milijarde ljudi a mi ćemo i dalje biti na oko 500 miliona. Ovo će imati veliki uticaj po naše trendove. Evropa će postati bolje mesto, još izraženije multikulturno mesto.’’



Činjenica je da hiljade ljudi svakodnevno dospeva u Evropu. Kako bi se novopridošli imigranti osećali bolje, Evropljanin se odriče svog identiteta kako ne bi ispao rasista. Ovi ljudi pridošli iz totalno drugačijih sredina i kultura nisu Evropljani, niti to postaju nakon dolaska ovde. Oni zadražavaju svoju kulturu, svoje interese i žive na račun evropskog nasleđa.
Kao još jedan odličan primer sprovođenja Kalergijevog plana možemo navesti reči gospođe Barbare Spektar, lidera Paideje (Paideia), ’’Evropskog Instituta za Jevrejske Studije u Evropi’’, organizacije koja je nastala u Švedskoj, kao projekat finansiran od strane švedske vlade. U intervjuu za IBA-news 2010. izlavila je:

’’Mislim da postoji oživljavanje antisemitizma u Evropi zbog toga što Evropa u ovom trenutku još nije naučila kako da bude multikulturna, i mislim da ćemo mi biti delovi bola te transformacije, koja se mora odigrati. Evropa još nije naučila kako da bude multikulturna. Evropa neće biti monolitno društvo kakvo je nekad bilo. Jevreji će biti u centru toga. To je velika promena za Evropu. Oni sada ulaze u stanje multikulturalizma i Jevreji će biti omraženi zbog naše vodeće uloge. Ali bez ove vodeće uloge i bez ove promene, Evropa neće preživeti.’’



Snimak izjave Barbare Spektar





Dakle, u ovoj izjavi gospođa Spektar, jevrejka rođena u Viskonsinu, ali nastanjena u Švedskoj, poručuje da bez Jevreja kao vodeće elite Evropa neće preživeti i da će zbog toga biti omraženi. Kao prvo, odakle joj pravo da govori u ime svih Jevreja (mi, nas itd.)? I odakle joj pravo da govori o sudbini Evrope i njenih naroda? Poznato je da ne podržavaju svi Jevreji cionističku ideologiju koju propagiraju gospođa Spektar i ostali, i da zbog ovakvih izjava stvaraju probleme i njima. Takođe, treba ukazati i na otvoreno licemerje cionista. Kao što znamo, Cionizam je jevrejska nacionalistička ideologija koja se prvobitno zalagala za stvaranje države Izraela (genocidom nad Palestinom) a potom i povratku Jevreja u ’’obećanu zemlju’’. Izrael je danas nacionalistička država koja otvoreno propagira aparthejd i čistu etničku državu. Primera i dokaza za ovo je mnogo. S druge strane, isti ti cionisti istom fanatičnošću propagiraju multikulturalizam u zemljama Zapadnog sveta (Evropa i SAD). Kako je moguće da cionisti propagiraju dve potpuno drugačije ideologije, jednu za svoju zemlju gde teže etno-nacionalizmu i drugu za zemlje Zapada gde je svaka pomisao na nacionalni ponos prozvana rasizmom i predrasudom?


Na kraju priče o Grofu Kalergiju, spomenimo da iako se njegovo ime ne spominje u zvaničnim tekstovima, njegova ideologija jeste vodeći princip EU. Evropska nagrada Koudenhov-Kalergi se dodeljuje na svake dve godine istaknutim ličnostima u promovisanju ovog plana. Novembra 16. 2012, tokom posebne konferencije u Beču povodom 90 godina od osnivanja panevropskog pokreta, dobitnik ove nagrade bio je prvi predsednik evropskog saveta Herman van Rompej. Među ostalim dobitnicima ove nagrade je i Angela Merker. 



Herman van Rompej dobitnik Evropske nagrade Kudenhov-Kalergi 2012. godine




Ujedinjene Nacije, organizacija koja igra važnu ulogu u sprovođenju ovog plana globalizacije, konstantno opominje na važnost prihvatanja miliona imigranata u Evropu kako bi se spasla od izuzetno niskog nataliteta. Fransoa Krepo, ''specijalni'' izvestilac UN za ljudska prava imigranata je poručio upravo ovog meseca evropskim liderima da obezbede siguran ulaz svim novopridoslim imigrantima. Prema izveštaju UN-a iz 2000. po imenu "Immigration replacement: A solution to declining and aging population", Evropa do 2025. mora primiti 159 miliona migranata. Pitanje je odakle im ovako precizna cifra? Čak iako postoji pad nataliteta evropskih naroda, on se svakako može poboljšati određenim merama koje bi podržale porodicu i njene vrednosti. Milijarde evra potrošene na razne programe za imigraciju i prihvatilišta kao i socijalna primanja su mogla biti upotrebljena za poboljšanje stanja evropskih porodica, ako su ona uopšte i bila u krizi kao što se navodi. Činjenica je da su se porodične vrednosti na Zapadu značajno izmenile krajem 50-ih godina 20. veka, pre svega kroz tkz. seksualnu revoluciju, prihvatanje i promovisanje homoseksualnosti kao  i radikalni feminizam, koji su od tada stvorili dubok jaz između polova i razbili značaj tradicionalne porodice. Isto tako je jasno da ovako masivan priliv neevropljana ne samo da ne ide u prilog očuvanju našeg nasleđa već i vodi njegovom nestanku, stvarajući narod bez jasne nacionalne, istorijske i kulturne kohezije. Ukratko, politika današnjih zapadnih vlada se temelji na Kalergijevom planu koji teži genocidu evropskih naroda. Najnovija statistika u Nemačkoj pokazuje da je u toj zemlji svaka treća porodica stranog porekla. U mnogim zemljama zapadne Evrope, zvanična demografska statistika nije ni dostupna, kao npr. u Francuskoj, u nadi da će se šokantni podaci koji ne predviđaju tako sjajnu budućnost nekako sakriti od naroda. Jedno je poznato - u gotovo svim zemljama Zapada se zna da će, ukoliko se sadašnja politika nastavi, doći trenutak kada će evropski narodi postati manjina u sopstvenim zemljama. Negde se to već predviđa za 10 ili 20 godina. Činjenica da se ''predviđa'' ovako nešto je zastrašujuće samo po sebi.

Brok Čišholm, prvi predsednik Svetske Zdravstvene Organizacije, potvrdio je ovo kada je izjavio  ’’da bi se uspostavila svetska vlada, neophodno je odstraniti iz umova ljudi njihov individualizam, lojalnost porodičnoj tradiciji, nacionalni patriotizam i religijske dogme.’’ (Llewellyn B. Davis, ‎B Davis Llewellyn (1991) Going Home to School, str. 69).

четвртак, 5. фебруар 2015.

Transhumanizam i Društveni Inženjering







Transhumanistička agenda se na prvi pogled, zasniva na duboko ukorenjenoj težnji čovečanstva za obnovom njegove prvobitne suštine, savršene forme o kojoj govore mnoge drevne ezoterične škole i mitovi antike. Prema univerzalnom mitu, u jednom trenutku, čovek je ’’pao’’ u materiju, odnosno pojavnu telesnost kojoj i danas robuje; čin koji je označio za neke početak tragedije Antroposa, a za druge šansu za iskupljenjem i herojskom stazom oplemenjivanja duše. Bio to Adamov pad, platonski mit o prvobitnom androginu ili Budin diskurs sa dva bramina o prvobitnom svetlosnom čoveku, ova vertikalna tranzicija na dole nudi ne samo objašnjenje za našu trenutnu ograničenost i nesavršenost, već i potencijal za povratkom na prestolje koje nam po pravu pripada, ulivajući nadu u potencijalnu besmrtnost našeg bića koje spava u svima nama. Taj unutarnji potencijal je podsvesni pokretač procesa metamorfoze i urođene želje čoveka za potragom, istraživanjem i samospoznajom. Bez tog potencijala za dostizanjem novih egzistencijalnih visina, čovekov život bi bio osuđen od samog početka na besmisleno lutanje i sveopšti nihilizam. Zbog toga, nisu mitovi i legende, želja za znanjem i samospoznajom nekakva narcisoidna samoobmana već urođeni instinkt čiji su koreni u nezamislivo dalekoj prošlosti, u nebularnoj protoistoriji Bića, i koji vode u nezamislivo daleku budućnost. Tehnologija, sa kojom je koncept Transhumanizma danas neizbežno povezan, samo je još jedan izraz tog prvobitnog nagona ka stvaranju  Novog Čoveka i dostizanja besmrtnosti. Poput hermetičke alhemije, ona teži unutarnjoj transmutaciji čoveka ali u svom delovanju, oslanjajući se na sve ono neljudsko i insistirajući na sintetičkoj simbiozi prirode i neprirode, stvara još jednu zamku maskiranu iza slike progresivizma. Kao što je poznato, čovek često u svojim egzistencijalnim lutanjima skrene sa staze koja mu je predodređena i Transhumanizam pripada dugom nizu devijantnih ideologija koje pod izgovorom oslobađanja, zapravo dovode do ograničavanja ljudske prirode.

Materijalizam je iluzija u kojoj čovek lako pronalazi utočište, budući da tako lako privlači pažnju naših telesnih čula. Transhumanizam, za razliku od istinske gnoze, uvlači čoveka dublje u taj svet materije, iluzije ili matriksa, umesto da vodi ka oslobođenju od istog. Tehnologija kojom se taj materijalni svet manipuliše, stoga postaje moćno oruđe u apsolutnoj kontroli čoveka zarobljenog u taj matriks. Ne zaboravimo da iako se tvrdi da je savremeni čovek rob materijalizma, dokle god on stoji između neba i zemlje, kao svojevrstan posrednik između telursko-uranskog polariteta, on i dalje poseduje potencijal za oslobođenje i apoteozu. Onog trenutka kada postane neraskidivi deo matriksa, on gubi svoju ljudskost i sav duhovni potencijal i doživljava konačan pad. U ovome mora ležati prava agenda modernog transhumanizma, bilo to stvaranje armije ispraznih klonova ili prebacivanje kompletne svesti u virtuelnu realnost i konzerviranje mozga u tegli, radi se o begu od svakodnevnice u virtuelni, samostvoreni nanosvet.



Johan Adam Vajshaupt (1748-1840), jezuita i osnivač Bavarskih Iluminata


Ideološke početke i oblike modernog transhumanizma možemo pronaći u radu određenih tajnih društava i pisaca, posebno onih grupisanih oko Prosvetiteljstva i Francuske revolucije pa na dalje, kroz njihovo nastojanje ka reformaciji čitavih društava određenim, uglavnom tajnim, metodama tkz. društvenog inženjeringa. Adam Vajshaupt, osnivač Bavarskih Iluminata, tajnog prosvetiteljskog reda 1776. godine (1. Maja što je zanimljivo), imao je za cilj ’’prosvećenje’’ naroda. Pod prosvećenjem, u duhu vremena, smatrao je razbijanje verskih praznoverica i predrasuda, ukidanje teokratije, fokus na čistu racionalnost, nauku, ateizam, sveopštu ravnopravnost i usavršavanje čoveka. Zapravo, Adam je prvobitno planirao da koristi naziv ’’Usavršeni’’ ili ’’Poboljšani’’ za svoj red, što samo govori u prilog o transuhaminističkoj tendenciji ka stvaranju novog, savršenog čoveka. Iluminati su infiltracijom masonskih loža i špijunažom tj. radom u najvećoj tajnosti, smatrali da je prosvećenje naroda moguće jedino mirnim putem i neprimetnim društvenim inženjeringom a ne krvavom revolucijom. Nije potpuno jasno šta se desilo sa njima i Iluminati su danas često spominjani od strane teoretičara zavera kao tajna organizacija koja i dalje postoji i radi. Ono što je zanimljivo u vezi Bavarskih Iluminata je to što je njihov red bio pod strogom hijerarhijom, što je u potpunoj suprotnosti sa vrednostima o kojima su se navodno borili.

Klice i ideje transhumanizma i vizije novog čoveka pronalazimo dalje kod Meri Šeli i njenog najpoznatijeg dela – Frankenštajn. Ovo zombi-čudovište nazvano i ’’moderni Prometej’’, je težište sukoba moralnih dilema koje su aktuelne i danas, u eri kloniranja i genetičkog inženjeringa. Njen muž, pesnik i jedan od najpoznatijih predstavnika engleskog romantizma, Persi Šeli, bio je poznati pobornik prosvetiteljstva i ateizma, sledeći ideološku stazu koju je započeo Adam Vajshaupt. Oskar Vajld je, takođe, u romanu ’’Slika Dorijana Greja’’ izrazio viziju novog čoveka i besmrtnosti, viziju protkanu dekadentnim hedonizmom i liberalnošću koja je šokirala viktorijanski svet. Fabijansko Društvo, osnovano 1841. i danas aktivno, red koji teži promovisanju socijalizma postepenim reformama društva, za svoj cilj ima njegovu potpunu reformaciju čime spada ne samo u još jednu organizaciju koja koristi društveni inženjering za ’’opšte dobro’’ već, ako se bolje pogleda, nema gotovo nikakve razlike od Bavarskih Iluminata. Edvard Karpenter, jedan od ključnih ljudi u stvaranju Fabijanskog Društva, bio je među prvim LGBT aktivistima na Zapadu, otvoreni homoseksualac i borac za ljudska prava izrazito levičarkse prirode. Odigrao je takođe ključnu ulogu u stvaranju Laburističke partije koja je danas jedna od dve ključne partije Velike Britanije. Laburisti su nastali 1900. kao produžetak esktremno levičarske Liberalne stranke. Zbog toga se Edvard Karpenter smatra ’’gej kumom Britanske levice’’. Bio je u vezi sa američkim pesnikom i pedofilom Voltom Vitmanom koji je u svojim pesmama otvoreno veličao individualizam, bratstvo, homoseksualizam i demokratiju. Tokom života korespondirao je sa brojnim ’’intelektualcima’’ poput Izadore Dankan koja se danas smatra osnivačem tkz. ’’modernog plesa’’, lezbejkom proteranom iz Amerike zbog otvorene privrženosti sovjetskom savezu i komunizmu, kao i jednoj od ključnih figura u osnivanju novog talasa radikalnog feminizma koji je kasnije odigrao veliku ulogu u razbijanju porodičnih vrednosti tokom 20. veka. Potom, dopisivao se sa Ani Besant, feministkinjom, socijalistom i visokim članom Teozofskog Društva. Bila je govornik kako za Fabijansko Društvo tako i Socijalno-Demokratsku Federaciju (osnovanu 1881. a Eleonora Marks, ćerka Karla Marksa je bila među osnivačima). Na kraju, spomenimo da je i Karpenter imao sopstvenu interpretaciju misticizma, tkz. socijalnog misticizma, najverovatnije pod uticajem teozofskih tumačenja Hindu religije, budući da je poznavao već spomenutu Ani Besant. Teozofija je, ukratko, u najmanju ruku sumnjivim tumačenjem starih religija a pre svega indijskih škola misticizma, stvorila sinkretizam na koji se kasnije sredinom i drugom polovinom 20. veka razvio tkz Nju Ejdž (New Age) pokret, zastupljen na početku najviše među američkim hipi pokretima 60-ih i 70-ih, a danas u celom svetu, propagirajući čitavu plejadu ideologija zasnovanih na ispraznoj ideologiji instant prosvetljenja. Ovaj socijalni misticizam Edvarda Karpentera se smatra paralelnim sa idejama nekoliko uticajnih sociologa i psihologa s početka 20. veka, pre svega Sigmunda Frojda. Kada pričamo o društvenom inženjeringu, nemoguće je spomenuti Frojda i njegovu školu psihoanalize koja je ostavila neizbrisiv trag u razvoju psihologije, a koja se u suštini temeljila na ideji da društvo raznim pritiscima izaziva neurozu kod individue. Štetnost koju su Frojd i njegova škola prouzrokovali na polju izučavanja i analize ljudskog uma, polazeći od toga da je libido uzrok svih frustracija i neuroza, dakle stavljajući akcenat na urođenu seksualnost individue, prepoznata je još od strane Karla Junga koji je nakon kratkotrajne saradnje odlučio da ga zauvek napusti.

Sve prethodno navedene ličnosti i organizacije i njihova ideološka povezanost su lako prepoznate prateći nit progresivnog humanizma, nit koju smo u ovom slučaju, ispitivajući početke transhumanizma ukorenjene u racionalizaciji ljudskog uma i sijentizma, dobacili samo do Adama Vajshaupta i njegovih Bavarskih Iluminata. To je period Francuske revoucije. Iluminati su osnovani samo desetak godina pre ovog krvavog sukoba koji je izmenio lice Evrope i njenu budućnost, u korist svih ovih vrednosti koje je Adam zastupao. Pandorina kutija je otvorena, nit perenijalne tradicije presečena i vidimo kako se tokom čitavog 19. veka rađaju jedan za drugim pokreti i ideje, poput hidrinih glava rastući iz čudovišnog prosvetiteljstva. Da li Transhumanizam teži monstruoznosti i veštačkom životu zombija – Frankenštajna ili dekadentnosti Dorijana Greja? Da li on teži stvaranju standardizovanog bezobličnog društva putem pažljivo isplaniranog društvenog inženjeringa, u kojem vrednosti duha nestaju ispod gomile svih mogućih devijantnosti, gradeći globalni zatvor ljudi zarobljenih u iluzornoj sigurnosti svojih domova, prikačenih na virrtuelni cyber svet gde mašta i kreativnost – ljudskost uopšte, prestaju, a nastaje svet iluzija i algoritama, veštačkih emocija, izvrnutih vrednosti i nebivstvovanja?

Prometej, pali titan i opšteprihvaćeni simbol Transhumanizma, nakon krađe vatre Olimpa i želje da tu vatru podari ljudima biva kažnjen za svoj zločin. Kazna leži ne u samoj krađi već u unošenju nemira u strogo hijerarhijski red Kosmosa i u nameri da započne eru lažnog egalitarizma gde vatra Bogova dolazi u svačiji posed, pre svega u posed onih koji je nisu vredni. U ovome leži njegov najveći zločin, za koji je osuđen okivanjem na planinama Urala, gde će mu orao – simbol solarno-uranskog reda Kosmosa, svakodnevno jesti jetru. Ne čudi onda što je Prometej bio drugi naziv za Frankenštajna i što se smatra prijateljem i zaštitnikom savremenog čoveka. U eri instant duhovnosti, egalitarizma, progresa i sijentizma, njegovo obožavanje je nadasve logično. Ali u grčkom mitu, Prometeja oslobađa Herakle, polučovek-polubog, onaj koji stoji na sredini, između smrtnosti i besmrtnosti. On je svoju vatru Olimpa zaslužio herojskim naporom.

понедељак, 2. фебруар 2015.

O Nemačkoj Konzervativnoj Revoluciji







Nekima je možda i dalje nepoznata činjenica da su sve savremene političke ideologije i dihotomije na levicu i desnicu nastale nakon francuske revolucije (1789-1799), kao njeni prirodni produžeci ili kao direktan odgovor na promene koje je donela. Ono što mi nazivamo levicom, u svim svojim oblicima, uglavnom obuhvata onaj skup ideologija koji nastavljaju ili čak radikalizuju one vrednosti koje je revolucija donela, dok sa druge strane, desnica nastoji da se manje više suprotstavi ovim promenama i sačuva one vrednosti koje su vladale pre revolucije. Iz toga vidimo da je francuska revolucija i dalje osnovno merilo ideološke pozicije svih strana, prisutnih i dan danas. Međutim, kao odgovor javila se i tkz. Konzervativna Revolucija, poznata i kao Treći Put ili Treća Pozicija, koja je, za razliku od obične desnice, shvatila duboku krizu političko-društvenog stanja u Evropi pre francuske revolucije ali je isto tako, za razliku od levice, smatrala da novonastale postrevolucionarne vrednosti nisu nikakvo rešenje, već da one same produbljuju krizu i doprinose stvaranju novih problema. Nasuprot desničarima, oni nisu težili povratku predrevolucionarnom stanju, već stanju koji je prethodio nastanku uzroka koji su doveli do nje. Oni ne teže običnom konzervatizmu i očuvanju prošlosti i njenih vrednosti jer postoji veliki jaz između kriznog predrevolucionarnog i postervolucionarnog sveta s jedne strane, i idealnog, predkriznog sveta Tradicije s druge strane. Zbog toga su smatrali da je potrebna Revolucija, sveobuhvatna i radikalna ali u potpuno suprotnom smeru od revolucije levice.
Iako ćemo ovde staviti poseban naglasak na nemačku konzervativnu revoluciju, vredi pomenuti da se ona javila i kod drugih evropskih naroda. U Rusiji, Jurij Samarin prvi spominje ovaj termin 1875. godine, a koristio ga je i Dostojevski kako bi opisao svoje soptvene poglede. Koncept se posebno vezivao za slovenofile, kakav je uostalom i bio Dostojevski, koji su se savršeno uklapali u okvire Treće Pozicije, budući da su se oni podjednako suprotstavljali kako levičarskim zapadnjacima tako i desničarima u Rusiji, a koji su se posebno javili nakon Petra Velikog. Iz tog razloga, pobornici Treće Pozicije su bili progonjeni i ocrnjeni od strane tadašnjeg sistema, slučaj koji je, na žalost, postao uobičajen u svim ostalim zemljama, kao i Srbiji.

Rusija je, uostalom, često povezivana na teorijskom nivou sa konceptom Trećeg Puta. Žozef de Mestr je svoju najvažniju knjigu nazvao ’’Petrogradske Večeri’’, a razlog je taj što geopolitička osobenost Rusije odgovara najopštijoj geopolitičkoj tezi Trećeg Puta - ’’ni Istok, ni Zapad’’ misleći pritom, naravno, da odbacuje prosvetiteljske, ’’atlantske’’ tendencije zapadnog racionalizma ali i ’’društvenu arhaičnost’’ Azije.

U Nemačkoj, preteče Trećeg Puta bili su filosofi i pesnici poput Fihtea i Herdera, kao uostalom i ceo romantičarski pokret 19. veka. Geopolitička pozicija Nemačke i arhetip germanskog duha predstavljaju takođe savršenu podlogu za razvoj konzervativne revolucije i Trećeg Puta koji se razvijao paralelno sa ruskim, a tokom 19. veka ove dve struje su imale tesnu duhovnu i intelektualnu uzajamnu vezu. Nemačka je imala najviše osnova za ograđivanje od zapadnog atlantskog puta Francuske i Engleske, puta koji je i doveo do francuske revolucije a potom i niza drugih revolucija širom kontinenta. Kao reakcija na ovu opasnost spolja, javilo se iskonsko germanstvo kao sinonim Trećeg Puta u izrazitom zapadnom geopolitičkom prostoru.

Ideologija Trećeg Puta nije nekakva mešavina levice ili desnice, niti isprazna pozicija tkz. centra. Ona predstavlja samostalno viđenje sveta koje se tokom vremena i u različitim društvima, javljao u više oblika, te može biti destruktivan ali i stvaralački, elitistički ili masovan, kao i varijante drugih političkih ideologija. U popularnim krugovima, ova ideologija se vezuje sa nacional-socijalizmom i italijanskim fašizmom, iako ona nije ništa od toga. Nacional-socijalizam jeste imao konzervativno-revolucionarni karakter u vidu spajanja koncepcije nacionalizma desnice i socijalizma levice, ali sva ta politička stanja (i mnoga druga, poput islamske revolucije u Iranu, Izraela, islamaskog socijalizma arapskih zemalja itd.) su samo varijacije te osnovne praslike ili prastanja o kojem je pisano na početku, one su jedinstvene usled specifičnosti religije, nacije, geografije i drugih činilaca koji su uticali na njegov karakter. One nikako ne predstavljaju taj prvobitan ideal kojem teže istinska konzervativna revolucija i Tradicionalizam.
Pošto je težila da se istrgne iz kandži ne samo marksizma koji se počeo širiti Evropom, već i kapitalizma sa druge strane i za koga su smatrali da je samo druga strana iste medalje ideologija Trećeg Puta se našla u veoma teškoj, gotovo nemogućoj situaciji od samog početka. U svim zemljama gde se javila, činila je otpor prema svim onim preovlađujućim idejama i pokretima nastalim nakon Francuske revolucije, kao što su marksizam, liberalizam, progres, jednakost, bratstvo, demokratizam, feminizam i sl. a koji su počeli da preplavljuju Zapad na uštrb svih tradicionalnih vrednosti.

U slovenskim zemljama, pa tako i u Srbiji, činio je pre svega otpor prema nadolazećem komunizmu koji je, kao što znamo, na kraju osvojio čitavu istočnu Evropu i doveo do najvećih genocidnih zločina 20. veka. Najveći genocid 20. veka je izvršen nad etničkim Ukrajincima, iako se o njemu malo priča a još manje zna u javnosti. Poznat kao Golodomor ili Holodomor, ovaj orkestrirani zločin se odigrao na teritoriji Ukrajine i jednim delom Rusije 1921-23, 1932-33 i 1946-47, gde je stradalo oko 16.5 miliona Ukrajinaca, pod boljševičkim programom sistematskog izladnjivanja naroda. Vođa Holodomora je bio Lazar Mojsejevič Kaganovič, najveći masovni ubica 20. veka, boljševički komunista i desna ruka Josifa Džugašvilija Stajina. A kakvu je sudbinu komunizam doveo Jugoslaviji, novonastaloj komunističkoj utopiji bratstva i jedinstva, i njenim narodima, suvišno je ovde pisati. Sa druge strane, konzervativni revolucionari Srbije za neprijatelja su imali sledbenike kapitalističkog Zapada, pre svega Engleske. Zbijeni između ove dve okupacione sile, malo je preostalo prostora za manevrisanje. Dimitrije Ljotić, srpski filosof i najznačajniji prestavnik Trećeg Puta u Srbiji, bio je podjednako omražen sa obe strane. I danas je spominjanje njegovog imena gotovo zabranjeno i predstavlja tabu, iz prostog razloga što su iz Drugog svetskog rata kao pobednici izašle sile koje predstavljaju samo dve strane iste medalje – kapitalizam i komunizam oličeni u Americi i Rusiji, dve supersile koje su podelile svet i učinile ga svojim političkim igralištem. Nakon rata, konzervativna revolucija Treće Pozicije postaje u najbolju ruku ignorisana, a najčešće nemilosrdno satanizovana i ocrnjena tokom generacija vladavine kapitalističkih oligarha sa jedne i komunističkih partija sa druge strane. Međutim, tema o srpskoj konzervativnoj revoluciji i efektima Drugog svetskog rata zaslužuje iscrpnu, objektivnu analizu u posebnom tekstu. Vratimo se Nemačkoj.

Nakon Prvog svetskog rata i velike političko-ekonomsko-društvene krize koja se javila u razorenoj Nemačkoj, stvorio se u toj zemlji pokret čiji su članovi, poznati kao ’’revolucionarni konzervativci’’ bili uglavnom intelektualci nezadovoljni opštim stanjem u zemlji ali i čitavoj Evropi. Sam termin ’’konzervativna revolucija’’ je popularizovan od strane Huga von Hofmanstala u govoru iz 1927. (’’proces o kojem govorim je ništa manje do konzervativna revolucija takve razmere da je istorija Evrope još nije videla. Njen cilj je forma, nova Nemačka stvarnost, koju će cela nacija deliti..’’). Ovaj poznati pesnik, austrijski jevrejin rođen u bogatoj trgovačkoj porodici, čiji je pradeda Isak Hofman dobio plemićku titulu od strane austrijskog cara (te postaje ’’von Hofmanstal’’), bio je izraziti monarhista i konzervativac koji je uvideo veliku tragediju u porazu Austrijske monarhije, kao poslednje traga izumrlog sveta tradicije. Kao mladić od 17 godina, upoznaje Stefana Georgea, nemačkog pesnika i jednog od ključnih ljudi ovog pokreta a vremenom je postajao sve više zainteresovan i za katoličanstvo. Sve u svemu, ovim strastvenim govorom samo dve godine pre svoje smrti, može se reći da je Hugo krstio ovaj intelektualni pokret.
Kao što je već naglašeno, jedan od razloga zbog čega je ova tematika tabu tema i pripada tkz. tajnoj intelektualnoj istoriji 20. veka jeste što se smatra direktnim prethodnikom Nacional-socijalizma (poznatiji danas po pogrdnom terminu ’’nacizam’’), iako je to, dakle, pogrešno jer su mnogi sami članovi i lideri konzervativne revolucije često zauzimali gotovo suprotne stavove i imali brojne nesuglasice. Teško je dati jedinstven sažet pregled konzervativaca, upravo zbog tih međusobnih različitih viđenja, ali je zato moguće izneti nekoliko osnovnih ideja koje su svi delili. Tu pre svega spada značaj naroda, nacije (volk, folk) i kulture, koncept narodne zajednice (Volksgemeinschaft), odbacivanje Marksizma, liberalizma i demokratije, (pre svega parlamentarne demokratije), zatim, odbacivanje linearnog koncepta vremena u zamenu za onaj cikličan, konzervativni i ne-marksistički socijalizam i uspostavljanje autoritativne elite. Ukratko, pokret su činili Nemci koji su delili konzervativan pogled i razočarenje sa stanjem u Nemačkoj nakon poraza u Prvom svetskom ratu i koji su težili razvijanju ideja podjednako konzervativnih i revolucionarnih po prirodi.

Jedna od najznačajniji figura nemačke konzervativne revolucije je bio Artur Meler van den Bruk. Njegovo najpoznatije delo je ’’Treći Rajh’’, prevedeno i kao ’’Treće Carstvo’’, napisano 1923. gde Meler pravi razliku između četiri politička gledišta: revolucionarno, liberalno, reakcionarsko i konzervativno. Revolucionari se pre svega povezuju sa komunistima i njihovo gledište je nerealno u tome jer se bazira na totalnom brisanju svih tradicionalnih i prošlih vrednosti. Liberalizam se kritikuje zbog radikalnog individualizma koji vodi ka egoizmu i dezintegraciji nacija i tradicija. S druge strane, reakcionari se kritikuju zbog isto tako nerealne želje ka kompletnom oživljavanju vrednosti prošlosti, verujući da sve što je staro je i dobro. Konzervativac je, prema Meleru, superiorniji od ostala tri jer konzervativizam traži da sačuva nacionalne vrednosti, dokle god one poseduju moć i potencijal da rastu, kao i asimilaciju svih novih vrednosti koje povećavaju vitalnost jednog naroda. Dakle, ovde je u pitanju revolucionarni konzervativizam.
Meler takođe odbacuje Marksizam zbog svog racionalizma i materijalizma, koje su po njemu manjkave ideologije jer ne shvataju onu bolju stranu ljudskog društva i života. ’’Socijalizam počinje gde Marksizam završava’’, govorio je, zalažući se za korporativni nemački socijalizam koji prepoznaje važnost nacionalnosti i odbacuje klasnu borbu. U politici, Meler odbacuje republikanstvo, tvrdeći da je jedina prava demokratija ona u kojoj narod sam bira svoju sudbinu. Monarhizam je odbacio zbog zastarelosti, a iščekivao je novu formu vladavine u kojoj su snažne vođe direktno povezane sa nacijom, i koje sudbinu nacije povezuju sa sopstvenom. Ovakav vođa bi stvorio novo i konačno Treće Carstvo.
Druga važna ličnost, verovatnije i najpoznatiji pripadnik pokreta je Osvald Špengler, istoričar i filosof najpoznatiji po knjizi ’’Propast Zapada’’ gde predlaže teoriju o ograničenom životnom veku civilizacija. Naime, prema Špengleru svaka visoka kultura, kao što je Zapadna, ima svoju ’’dušu’’ koja prolazi kroz predviđene faze rođenja, rasta, ispunjenja, pada i konačnog uništenja. Ovde je važno naglasiti razliku između kulture (Kultur) i Civilizacije (Zivilisation). Prva se odnosi na početnu fazu Visoke Civilizacije, njen ruralni život, religioznost, vitalnost, voljom za moć i instinktivnošću dok se Civilizacija odnosi na kasnije faze označene urbanizacijom, ireligioznošću, čistim racionalnim intelektom, mehanizovanim životom i dekadencijom. Ovde možemo videti kako se Špenglerovo viđenje razlikuje od klasičnog tradicionalističkog koje ono prvo, početno doba naziva Zlatnim,  a ne varvarskim. Špengler  se pretežno fokusirao na tri Visoke Kulture – antička, arapska i zapadnoevropska tj. apolonijska, magijska i faustovska (’’faustijanska’’). Međutim, možda i najvći doprinos Konzervativnoj Revoluciji Špengler daje u svojoj teoriji Pruskog socijalizma, gde kaže da je pruski karakter, koji je nemački karakter par excellence, u suštini socijalistički. Po njemu, istinski socijalizam je primarno pitanje etike, a ne ekonomije i odnosi se na razvijanje i praksu radne etike, discipline, poslušnosti, osećaja dužnosti ka većem dobru i državi, samopožrtvovanje i mogućnost napredovanja i dostizanja višeg ranga čistim talentom. Ovaj vid socijalizma se razlikuje od marksističkog koji se zasniva na klasnoj borbi i materijalizmu, što je u apsolutnom kontrastu sa pruskom etikom države. U kontrastu su takođe liberalizam i kapitalizam, koji negiraju ideju dužnosti, propagiraju princip piratizma i stvaraju vladavinu novca.

Edgar Julius Jung, autor knjige ’’Vladavina Inferiornih’’ (kako bih skinuo svaku sumnju, Jung ovde govori o vladavini mediokriteta, a ne nekakve biološki niže rase), bio je politički aktivan intelektualac i još jedan značajan pripadnik pokreta. Strastveni kritičar liberalizma, liberalnu demokratiju je odbacivao rečima da predstavlja vladavinu masa izmanipulisanih od strane demagoga, kao i vladavinu novca, zbog njene urođene tendencije ka plutokratiji. Francuske revolucionarne vrednosti  ’’sloboda, jednakost, bratstvo’’ su, smatrao je, korozivnog uticaja po društvo i izvor individualizma, koje je ključno za opšti raspad društva. I on je delio mišljenje da je Marksizam još jedan pokvareni rezultat Francuske revolucije. Umesto ovih liberalnih i makrsističkih formi, Jung je imao viziju Novog Carstva korporativne ekonomije (slične srednjevekovnom sistemu gilda tj. esnafa – što veoma podseća na ono što je Ljotić pisao u svojim knjigama, kada je zagovarao povratak agrarnoj ekonomiji zadruga, monarhije i pravog Hrišćanstva) organizovanih na federalnom temelju, animiranih Hrišćanskom duhovnošću i snagom Crkve, i vođene autotarivnom monarhijom i elitom sastavljenom of izabranih, kvalifikovanih ljudi. Po njegovim rečima – ’’Država kao najviši red organske zajednice mora biti aristokratija; u svakom smislu: vladavina najboljih. Čak je i demokratija zasnovana na ovoj tvrdnji.’’
Kao i ostali, Jung je bio veoma kritičan prema materijalističkom konceptu rase i tvrdio da je primarnost na kultrno-duhovnom planu, a ne biološkom. Ovu ili sličnu tezu zagovarao je npr. i italijanski Tradicionalista Julijus Evola, gde je pitanje bioškog rasizma, ’’više’’ ili ’’niže’’ rase bilo apsolutno isključeno.  Dalje, odbacio je koncept nacionalizma i zalagao se za koncept federalističkog, vannacionalnog, pan-evropskog Carstva i dalje zadržavajući stvarnost i značaj Volk-a i odvojenosti etničkih grupa.
Tokom svoje političke karijere, Jung je imao velikih nesuglasica sa nacional-socijalizmom, smatrajući ga produktom modernog doba i ideološki povezanim sa marksizmom i liberalizmom. Zbog ovog direktnog sukoba sa Hitlerovom partijom, Jung je platio smrću u tkz. ’’noći dugih noževa’’.

Ernst Junger je najpoznatiji po brojnim esejima i knjigama u kojima je govorio o pozitivnim efektima ratovanja i borbi. I sam učesnik u oba velika rata, Junger je kritikovao buržoasku civilizaciju komfora i sigurnosti, koju je video kao slabu i umiruću i prednost davao osnažujućem i ’’veličanstvenom’’ iskustvu akcije i avanture, koja ima transformišuću ulogu da čoveka buržoazije preobrati u ratnika. Ovaj ratnički tip je u konstantoj borbi protiv večne Utopije mira, jurnjave za srećom i ’’perfekcijom’’. On nije bio prvi niti jedini koji je govorio o negativnim efektima stagnacije i mira, koji nikada ne dovode do napretka čovečanstva već hedonizma i dekadencije. Poznato je da su najveća umetnička dela, najveći darovi civilizacija proizašli iz konflikta ili kroz konflikt, nikada iz stanja sterilne i monotone stagnacije.
U knjizi ’’Der Arbeiter’’ ’’ratnik’’ je zamenjen ’’radnikom’’, novim dominatnim tipom buržoaskog poretka. Junger je takođe shvatio da moderna tehnologija menja svet, gde čovek gubi svoju individualnsot i slobodu u novonastalom mehanizovanom svetu. Iz tog razloga, iščekivao je društvo u kojem će ljudi prihvatiti anonimnost među masom i slepu poslušnost službi prema državi. Ovo je nazvao totalnom mobilizacijom, tvrdeći da ’’ona predstavlja tajni i neumoljiv zahtev ka kojoj nas naši životi u dobu masa i mašina izlažu. Ispostavilo se da je svaki individualni život postao život radnika, i onda, prateći ratove vitezova, kraljeva i građana, sada imamo ratove radnika. Već prvi veliki konflikt 20. veka nam je dao predosećaj njihove racionalne strukture i nemilosrdnosti.’’
I pored svega rečenog, i iako je u svojoj najpoznatijoj knjizi ’’Oluja Čelika’’ prikazao ontologiju rata kao modela novog, hijerarhijskog društva van popularne demokratije i dekadentne sigurnosti i dosade buržoazije, treba reći da je Junger pred kraj svog dugog života (1895 - 1998) promenio neke od svojih stavova, toliko da je čak 1984. na nemačko-francuskom skupu u Verdenu, u društvu Helmuta Kola i Fransoa Miterana nazvao ideologiju rata u Nemačkoj pre i posle Prvog svetskog rata ’’kobnom greškom’’, čime se priključio preovlađujućem stavu političke korektnosti.

Karl Šmit je svakako jedan od najpoznatijih filozofa politike i teoretičara prava 20. veka i takođe jedna od najkontroverznijih ličnosti pokreta, budući da je jedan od retkih koji su aktivno podržavali Treći Rajh i nacional-socijalizam. Njegov uticaj prevazilazi bilo koju političku ideologiju, pošto su ga intelektualci i levice i desnice jednako priznavali kao jednog od najvećih uticaja a poznato je i da je bio u kontaktu sa brojnim književnicima i intelektualcima širom sveta, a među njima i Ivo Andrić. Autor je brojnih knjiga među kojima i ’’Politička Teologija’’ i ’’Kriza Parlamentarne Demokratije’’, a značajni su i njegovi naučni radovi iz oblasti teorije ustavnog prava. Prema Šmitu, treba razlikovati pojam političkog od politike. Koncept političkog postoji onda kada postoji i neprijatelj, odnosno grupa sa drugačijim interesima i sa kojima postoji šansa za sukobom. Ovaj kriterijum uključuje kako spoljašnjeg tako i unutrašnjeg neprijatelja i odnosi se na međudržavni i civilni rat. Šmit je takođe branio diktaturu, koju je razlikovao od tiranije. Za njega, diktatura je forma vladavine ustanovljena za vreme vanredne situacije, kada je važno zaobići spore parlamentarne procese u cilju odbrane zakona. Diktatura takođe postoji u bilo kom slučaju gde država ili lider uživaju moć nezavisno od odobravanja većine, nebitno da li je država ’’demokratska’’ ili ne. Ovo je veoma zanimljivo razmatranje itekako relevantno i danas, u dobu tkz. demokratije i slobode prava. Dalje, Šmit kritikuje parlamentarnu ili liberalnu demokratiju, iznoseći argument da je osnovni temelj parlamentizma – koji drži da razdvajanje političkih partija i njihov međusobni racionalni dijalog doprinose dobrom funkcionisanju države – u stvari negiran realnim političkim delovanjem partija gde njihovi lideri, koalicije i interesne grupe donose odluke o sopstvenim politikama bez ikakve diskusije ili iza zatvorenih vrata. Drugi važan argument je da prava demokratija nije liberalna, u kojoj je samo većinska grupa tretirana kao jednaka pred državom, već ujedinjena, homogena država u kojoj odluke lidera izražavaju volju ujedinjenog naroda. Po njegovim rečima, ’’Svaka demokratija se zasniva na principima ne samo o jednakom tretiranju jednakih već da će oni nejednaki biti tretirani drugačije. Demokratija, dakle, zahteva pre svega homogenost a drugo, ako potreba to nalaže, eliminaciju ili uklanjanje heterogenosti.’’

Na kraju, treba ponovo podsetiti na činjenicu da je Konzervativna Revolucija bila prisutna u većini evropskih zemalja, i da je u ovom tekstu predstavljena ukratko ona koja je zahvatila Nemačku, okupiranu sa svih strana. Okupacija koja je, zapravo, zadesila čitavu Evropu, u želji da izbriše zauvek iz njene svesti svaku tradicionalnu vrlinu i vrednost na kojoj je izgrađena njena kompletna istorija. O ovoj skrivenoj okupaciji se malo priča a još manje zna, jer je današnja politička elita, svetska i lokalna, njen direktan naslednik. Danas smo takođe svedoci njene pogubne politike i nastavka dekadencije evropskog duha. Svako sa iole malo razumevanja, uvideće u rečima ovih intelektualaca sa početka 20. veka gotovo proročku vrednost jer one danas, možda još više nego tada, imaju svoj značaj i težinu u obasjavanju tmurne atmosfere pospane Evrope i njenih Evropljana. 

O Efemernosti Sveta





Bio je to Heraklit, grčki filosof presokratovac, za koga se kaže da je izgovorio panta rhei (sve teče) i da nikada ne možemo dva puta ući u istu reku. Iza ovog kriptičnog aforizma krije se najteža životna lekcija – ništa nije večno, sve je prolazno, i to će biti nekakva ideja vodilja ovog teksta, ideja prolaznosti čoveka, civilizacija i koncepta sudbine kojem smo, na prvi pogled, svi podređeni. Naime, čak i 2500 godina kasnije, ovo je najgorča pilula koju većina odbija da proguta, činjenica da sve teče nepovratno kroz naše ruke u trenutku kada ga postanemo svesni. Da ono što jeste, već sledećeg trena postaje ’’bilo’’, prošlost, izbledelo sećanje i konačno, zaborav. Cena iskustva je zaista skupo plaćena. Ali jedino što je trajno i stvarno jeste kretanje. ’’Sve je borba’’, takođe kaže Heraklit, misleći na konstantan fluks i polaritet stvari, gde se jedno manifestuje u prisustvu sopstvene suprotnosti a paradoks transcendentnog u imanentnom, poput osećaja uzvišenog u uobičajenom, večnosti u zrnu peska ili okeana u kapi kiše, jeste jedini pokušaj odgovora na pitanje o našoj istovremenoj prolaznosti i neuništivosti. U potrazi za odgovorom o ovoj paradoksalnoj prirodi antroposa, moramo upreti pogled iza horizonta ljudske istorije pošto je savremeni čovek, izlomljen poststrukturalizmom i sijentizmom, tim prirodnjačkim fundamentalizmom, izgubio sopstveni identitet u samostvorenom kafkanijanskom lavirintu nadrealizma. Pogled se, zapravo, mora upreti na gore, ka zvezdama.
Od davnina, zvezde su predstavljale sinonim za večno, nekvarljivo i uzvišeno. Stoga su mnogi, od faraona do kraljeva upravo među njima pronašli konačno utočište nakon zemaljskog života a put ka toj jelisejskoj egzistenciji oslobođenoj telurskih okova, opisan u bezbroj mitova,  je sve samo ne lak jer dostići zvezde znači nadjačati sudbinu, tu grandioznu mašineriju aktiviranu zvezdanim motorima rasutim preko noćnog neba, galeriju zodijaka- stelarnih ljuštura nastanjenih demonima grčko-helenske tradicije kojoj iz kosmičkih dubina, van domašaja njihovog fatalnog uticaja vlada neoplatonski Demijurg. Takav je, makar, bio koncept sudbine u antici. I poput drugog grčkog drevnog koncepta, Erosa, vidimo kako su se zvezdana jata Sudbine i sveprožimajuća, primordijalna sila Erosa degradirale u modernom dobu do nivoa vulgarnog sujeverja plebsa, vašarskih atrakcija i zabavnih karikatura. Nadjačavanje sudbine ovde zahteva herojski napor, dostojan Herakla ili Sigurda, koji će ovaj zvezdani mehanizam učiniti osnažujućom silom, umesto osvajačke ili neprijateljske i dovesti do apoteoze bića. Ovde nije pitanje verovanja ili neverovanja u zodijak niti je to presudno, radi se o činjenici da je svako od nas, makar u jednom trenutku svog života osetio osećaj potpune bespomoćnosti i fatalizma ili kontemplirao pojam sudbine i njenu ulogu u sartrovskom egzistencijalnom svetu u koji kao da smo odnekud bačeni, poput gomile atoma. Ugrađeni u matriks programa, medija i informacija, teško je ne osetiti se poput ’’atoma prašine koja se u oblacima bez cilja diže leti nad drumovima’’, kako je rekao Ivo Andrić,  ili kao bespomoćni dronovi globalnog mega društva koji prate nacrte putanja postavljenih od strane arhonta – vladara iz senke.
Veoma je zastrašujuća misao da većina ljudi, prateći ove utabane staze konformizma proživi život bez jedne jedine originalne misli, ideje ili emotivne reakcije, nikada ne spoznavajući sami sebe. Za njih bi se moglo reći da nikada nisu ni egzistirali. Zauvek izbrisani iz kolektivne memorije zvane ljudska istorija. Ako pitamo ljude ko su, uglavnom će kao odgovor dati šta rade i koja je njihova profesija, ali ako im to oduzmemo, šta ostaje? Postoji li u njima konstantna svesnost, koja neće značiti trenutke pažnje od jedne radnje ili spoljašnjeg impulsa ka drugom, dok između njih postoji samo praznina – mentalna i fizička. Koliko li je samo tačan naziv za ljudsko biće – persona, globalno prihvaćen termin koji vuče poreklo od latinske reči koja se odnosila na maske glumaca antičkih teatara. Svi smo naučeni da nosimo maske – persone i igramo uloge koje su nam nametnute na ’’daskama života’’. Život od danas do sutra i briga o svakodnevnim problemima koji ne prevazilaze okvire trivijalnosti i služe uglavnom da razbiju generalnu monotoniju, opšta jednoličnost i kratkovidost svesti odlike su psihofizičkog sklopa građanina svakog modernog društva. Svakodnevnica je postala generator traume oko koje se vrtimo poput moljaca oko noćne lampe. Monotonija je razbjiena jedino trenutnim šokom u vidu populističkog naslova tabloida ili televizijskog dnevnika, kolažom novih obećanja političara, novih uslova, novih reformi i novih razočarenja, čime postojimo samo u večnom iščekivanju nečeg iza sutrašnjice, iza granica mentalnog uma, iščekivanju nečeg većeg od života – obećanja u novi raj, dok na kraju ne shvatimo da smo proživeli život ne znajući ko smo, šta smo i čemu sve ovo. Druga odlika društva jeste totalna inverzija vrednosti gde, kao u ogledalu, odrazi institucija i normi poprimaju kao po pravilu distorzirani karakter. Pa tako, univerziteti degradiraju znanje, zdravstvo pogoršava zdravlje, sudovi i advokati se rugaju pravdi, vlade sve više oduzimaju elementarnu slobodu a mediji manipulišu protok informacija stvarajući predrasude i iskrivljenu sliku realnosti. Što se tiče medicine i zdravlja, na pamet mi pada članak koji se pojavio na huffingtonpost-u, prvom digitalnom portalu dobitniku pulicerove nagrade. Članak se zove ’’Kada doktori štrajkuju, pacijenti prestaju da umiru (When Doctors Go On Strike Patients Stop Dying)’’. Pitanje koje se ovde postavlja je – da li je degeneracija društva namerna i koja je njena svrha? I dok je moguće navesti bezbroj primera degeneracija društvenih normi prouzrokovanih ljudskim delovanjem, tj. svesnom manipulacijom, možda se najbolji, sveobuhvatni odgovor ipak krije u cikličnosti odnosno razvoju i opadanju ciklusa civilizacija i kultura. Ovakvo viđenje suprotstavljeno je pogrešnoj ideji o linearnom kontinuiranom procesu razvoja čovečanstva. Svaka kultura je organska, nastala iz jedinstvene ideje i predstavlja simbiozu umetnosti, nauke, politike, filosofije, religije i ostalih preovlađujućih grana sfera ljudskog delovanja u datom trenutku. Ova simbioza nije nekakav mrtav mehanizam već živi organizam ili duh koji ima svoj početak i kraj. Iz toga sledi da svaka kultura nepobitno korača ka svom kraju i da tokom svog života ima nekoliko glavnih faza. Jedna od glavnih odlika razvoja kultura je opšta tendencija ka kolektivizmu. Nju prirodno prate prevlast racionalizma, tehnologizma, demokratizma, stvaranje jedinstvene, haotične smese mega kulture – kosmopolitizam, dok se u društvenoj sferi sve više ističe koncept opšteljudskih prava i egalitarizam. Svi ovi koncepti, zamaskirani iza definicija i ispraznih retorika o opštem boljitku, humanizmu i progresu, zapravo su simptomi bolesti kulture koja u svojoj civilizacijskoj etapi, faustovskog (više volim ’’faustijansko’’) tipa ako pričamo konkretno o zapadnoevropskoj, jeste samo poslednji pokušaj i emulacija one praslike i praideje osnovnog oblika postojanja. 
Zanimljivo je praćenje niza situacija u ljudskoj istoriji koje su jedna za drugom, povezane prirodnim tokom i međusobnim uticajem (kao da je komplentan istorijski kontinuum vođen nevidljivom rukom sinhroniciteta), postepeno dovodile do rasta onih negativnih vrednosti duha, a koje su se uvek smatrale velikim tačkama prekretnicama u progresu i liberalizaciji čovečanstva. Svojevrstan kult sijentizma i naučno-tehnološkog fetišizma se, na primer, može pratiti sve do Dekartove dihotomije cogitare – esse i postavljanja prvenstva na telesnom i materijalnom u odnosu na duhovno što je udarilo temelje racionalizmu. Isto tako, pažljivom analizom možemo videti kako je Renesansa, jedan od najslavljenijih perioda zapadne civilizacije predstavljala prekretnicu ali ka sve gorem stanju ljudskog duha. Upravo je u Renesansi čovek presekao nit tradicije i krenuo putem empirizma i humanizma, slaveći antropomorfizam a jačanje gradova poput Venecije, dovodi do uzdizanja trgovačke kaste i društvene decentralizacije. Upravo je ovaj antropomorfizam Renesanse i pojava humanističkog pokreta,  čoveka vratila u Platonovu pećinu senki. Humanistički liberalizam je odavde direktno vodio ka Francuskoj revoluciji i u njoj pronašao svoju najmoćniju formu. Demokratija, komunizam i socijalizam su neminovno sledili a sa njima i smrt tradicije. Oktobarska revolucija i dva velika svetska rata su samo dodaci katastrofe iz 1789. a drugi svetski rat donosi i konačnu pobedu moderne i uvod u konačan čin tragedije. Iz ovog kratkog preseka istorije vidimo potvrdu osciliranja civilizacijskog toka u kojem običan građanin ostaje samo nemi posmatrač.

Ono što nazivamo modernim dobom jeste ništa drugo do vladavina sikofanta koji, pod okriljem socijalnih pravdi i tolerantnosti, nastoje da održe kult demokratizma kao dominantnu paradigmu društva, starajući se da demos – bezlična masa, živi jedino za svoju dozu hleba i igara. Možemo reći da je društvo jednom nogom van istorije – u stanju hiper-moderne, koju odlikuju hiper konzumacija i hiper narcisizam. Vladavina instantnosti gde je neksus vremena i prostora čoveka jedino u ’ovde’ i ’sada’ i trijumf kapitalizma koji je doveo do rađanja ideje o kraju istorije, kakvu su dali analitičari poput Fukujame još krajem 80-ih. Onaj kraj istorije kojim se stiže putem konzumerizma i hedonizma, a ne apoteozom duha. Što se tiče novih tehnologija, igračaka modernog sveta, one su ništa do oruđe globalnog tržišta za eksploataciju i uništenje planetarnog ambijenta. Kultura fejsbuk lajkova, euforija patološkog altruizma poput borbe protiv gladi neizdeferenciranih i pretpanih masa čovečanstva, zadovoljenje sitničavog hedonizma dekadentne pseudoelite, patološko nastojanje za produžetkom životnog veka (članova iste te pseudoelite), samo su neki od ukazatelja devijantnosti progresivnog humanizma. Kao dokaz do kojeg stepena nas je sustigla ova epidemija degeneracije, spomenuću jedan članak koji se nedavno pojavio u Blicu a koji je nastojao da u petnaestak teza objasni zašto će naša budućnost biti sjajna i bajna. Jedna od teza je i to što ćemo pomoću te divne tehnologije moći da sačuvamo, da ne kažem konzerviramo ljudski mozak u tegli i nastaviti da živimo u apsolutnom matriksu – virtuelnoj realnosti. Izgleda da sam prespavao dan kada je konzervirani mozak na kablovima postao ideal budućnosti.
S druge strane, koncept kraja istorije ima i svoje anti-kapitalističko i anti-tehnološko uporište u samoubilačkom neoprimitivizmu i tribalizmu, prisutnom u nekim od najdekadentnijih krugova Zapada. Ovaj koncept nudi utopističko viđenje sveta koje je donekle analogno sa pacifističkim, ali ekonomija totalnog anti-konzumerizma i pacifizma je unapred osuđena na propast, budući da previđa ugrađenu darvinovsku kompetetivnost čoveka, čime gubi bilo kakav uticaj na polju političke suverenosti usled nedostatka ničeovske volje za moć.

’’Neznanje je blagoslov’’

Prema Šopenhaueru, rešenje za problem zagonetke sveta leži u pravoj vezi spoljašnjeg i unutarnjeg iskustva. Budući da su supstanca i duh, telo i duša, dva aspekta osnovne realnosti, u kontinuiranom međusobnom kontrastu i da je čovek jedino (koliko je nama poznato) zaista svesno biće tj. kod koga se svest razvila na najvišem stupnju kao rezultat biološke evolucije i budući da se naša evolucija može posmatrati u uslovima evolucije kosmosa kao celine, možemo tvrditi, idealistički, da postoji samo jedna stvarnost - svrsishodan, samoostvarujući kosmos koji sadrži materijalne i duhovne aspekte, neraskidivo povezane. Čovek je dakle deo te celine i njegova svest je manifestacija imanentne svesti, koju je već spomenuti Heraklit nazivao vatrom, Aristotel ’’energeia’’ a Gete primordijalnom suštinom. Njegova svrha, ili namena, je kosmološka – samoostvarenje i to ono herojsko koje nadjačava samu sudbinu – težnjom ka zvezdama i sve višoj svesnosti egzistencije, kako biološke tako i duhovne. Njegov jedini zadatak je da napreduje, iz generacije u generaciju, u korak sa kosmičkom putanjom razvojne samosvesti. Umesto toga, čovek je naučen da bude srećan samo što je živ i pored nadasve gnusne egzistencije koju vodi, da prijatnošću života smatra jedino uobičajenost i konformizam, što je analogno mentalitetu roba ili životinje. Njegov poraz leži u nemogućnosti da vidi da on niti više živi niti razmišlja kao čovek. 

Moramo se pozabaviti i problemom tehnologije, iz razloga što je ona najčešći adut svakojakih šampiona moderne civilizacije koji u odbrani njenih vrednosti, naglašavaju nekakvu opštu korist koju je njenim razvojem ljudski rod dobio. Pre svega, dvovekovna vladavina industrijske civilizacije se nepobitno pokazala štetnom - globalna generalizacija evropske tehnonauke je dovela do planetarne prenaseljenosti i degradacije okoline, pogoršanja opšte genetske slike i umanjenja biodiverziteta. Moderna tehnologija povećava eksponencijalno moć koju čovek može vršiti nad samim sobom i drugima, a čiji su efekti podjednako delotvorni i katastrofalni. Već smo spomenuli proces akceleracije istorije i njenog kraja kao i egzistencijalni bol protkan širom sveta, izazvan ovom ’’nevidljivom’’ opasnošću. Međutim, ta opasnost ne leži u samom čoveku niti samoj tehnologiji, već u načinima njene primene. Egalitarna ideologija koja dominira zapadnom civilizacijom propisuje da je tehnlogija, kao i njeno korišćenje, dostupna jedino bezličnim ekonomsko-legalnim mehanizmima iza kojih se skrivaju svakojaki lični prioriteti.

Savremenost je dualistička ili dvojaka u tom smislu da se iskazuje u dva primarna oblika. Jedan je faustijanski, avanturistički i vitalistički, koji služi kao transformator organske prirode, dok je drugi u službi homogenizovanja tj. njegova ideologija teži standardizaciji čitave planete i time, kraju istorije kao trijumfu. Ove dve struje se javljaju prevashodno nakon Renesanse, periodu za koji smo već rekli da prestavlja značajnu prekretnicu u stvaranju savremenog društva procesom desakralizacije sveta i naglašenim antropocentrizmom. Ova prva, moralistička i devitalizovana, reflektuje uski, kalkulativni um uspinjuće buržoazije, podupirući stvaranje mesijanskog irenizma i drugih ameliorativnih narativa savremenih ideologija. Druga strana, po prirodi drska, odvažna i osvajačka, korespondira asketskom racionalizmu koji leži u osnovi velikih naučnih otkrića. Ovaj dinamičan dualizam karakteriše faustijansku kulturu Zapada koja je s pravom smatrana najmoćnijom i inkarnacijom volje za moć koja stremi oslobađanju od granica temporalno-spacijalnog unvierzuma. Međutim, i sam faustijanski modernizam vodi ka dominaciji kvantiteta nad kvalitetom, ka stanju desakralizacije prirode i demitologizacije istorije, stanju za koji imamo veoma dobru reč na srpskom – razočarenje (bez čari, ’’magije’’).  Moderan čovek, rođen u svetu radikalnog individualizma, talac je ekonomsko-tehnološkog mehanizma, kojeg je sam stvorio ali je sada u nemogućnosti da ga kontroliše. To je mehanizam bez duše, duha, vizije, cilja, koji upravlja sobom u saglasnosti sa sopstvenim rastom i samoperpetuacijom i ravnodušnim ka bilo kakvom ljudskom stanju. Takva je sudbina faustijanskog duha odvojenog od tradicije. Duha strgnutog od mita – duševnog života naroda, od svog identiteta i porekla, osuđenog da podlegne žalosnom kalkulativnom racionalizmu i meta-idejama ispraznih ideologija Progresa, Egalitarizma, Prosvetiteljstva, Marksizma i sličnih devijacija čiji ideali dan danas vladaju društvom. Jedini efektan odgovor je nastojanje ka kvalitativnom skoku, u saglasnosti sa tradicijom i identitetom doslednim sa naučnim duhom. 

недеља, 1. фебруар 2015.

Šarli i Snupi Šou

Prethodnih dana, nakon napada u Francuskoj, svi mediji – domaći i strani, utrkivali su se ko će više puta ponoviti mantru ’’napad na slobodu govora’’. Pobednik nije pronađen, niti je to važno jer ’’svi smo mi Šarliji i Snupiji’’, civilizovani građani demokratskog, slobodarskog zapadnog društva. Pa smo tako čuli kako su složni građani i građanke od Kanade do Togoa, te prelepe  bivše Francuske kolonije koja je bila poznata i kao ’’obala robova’’, u jednom glasu ustali za odbranu slobode i ljudskih prava. Baš lepo.

Potom su se raznorazni geopolitički eksperti i analitičari (ah, kakva profesija) izmigoljili iz svojih rupa kako bi naizust izrecitovali po raznim televizijama ono što im je usađeno i već ukorenjeno u mozgu i odradili teško stečeni mesečni honorar od gazde Soroša: ’’moguće jačanje desnice’’ što bi ’’dovelo do nevolje po liberalno društvo’’. Hvala vam, gosn analitičaru što mislite na nas i naše dobro. Šta bi mi bez vaše mudrosti. Potom se javio još jedan mudrac, višeg ranga, čuveni Umberto Eko, koji je u celu priču ubacio i velike zle naciste. Oni su odavno postali omiljeni dodatak svakom jelu, ukoliko je potrebno da se nešto demonizuje, naravno. Ubaciti prstohvat nacizma radi gorčine u ustima i grandioznosti.  Psihologija asocijacija je zaista čudo i premudri Eko to dobro zna.
Teško je, barem meni, da prihvatim tu njihovu pesmu o slobodi prava govora. Njihovu, a i svih ovih medija koji se utrkuju da dokažu svoju globalnu pravičnost i vežbajući moralizam, takmiče se ko će biti veći slobodar, demokrata, prosvetitelj. Isti taj Šarli Ebdo se svojevremeno zalagao za ukidanje Nacionalnog Stroja, stranke Žan-Marina La Pena. Pa čak i da ta stranka ne predstavlja nikakav važan faktor u Francuskoj (a predstavlja i poslednjh godina je u velikom usponu), to im ne daje nikakvo pravo za ukidanje. Licemerje? Ma ne, oni su jednostavno takvi. Zalažu se za prava svih i svakakvih, dokle god je u saglasnosti sa njihovim stavom, naravno. Dalje, isti taj Šarli Ebdo je 1999. iskoristio bombardovanje Srbije za još jednu esksploataciju svojih jeftinih, kič karikatura. Zna se i ko hoće može da pronađe na internetu, da je upravo ovaj list – na naslovnoj strani više brojeva, demonizovao srpski narod a veličao albanski. A od ubistva 16 novinara u zgradi RTS-a, ni reči. Pitam se gde je tada bio slobodarski, demokratski duh, kolegijalnost, sloboda govora? Sve te ljudske vrednosti koje su univerzalne, kako tvrde ti dronovi neoliberalizma.

A šta se to dešava u obećanom raju, odnosno na Zapadu? Ilegalna imigracija je, kao što ne znamo, kancer koji se ubrzano širi Evropom poslednjih nekoliko decenija, nešto što ćemo mi u Srbiji možda tek osetiti punom parom u budućnosti. Pročitavši više intervjua zapadnih političara koji staju u odbranu ovakve pogubne, samoubilačke politike, zaključio sam da je kao opravdanje najčešće spominjano to što bi Evropa ’’izumrla’’ ukoliko ne bi bilo priliva iz trećeg sveta, pre svega Afrike i Azije. Kao što znamo, jednaka svest se gradi i kod nas, tako što se barem jednom mesečno na naslovnoj strani dnevne štampe javi užasavajući naslov poput ’’Srbije neće biti za 50 godina’’, ’’Srbi izumiru’’ itd. Jedino rešenje za ovaj problem, ako pitate šampione neoliberalizma i multikulturalizma, nije povratak tradicionalnim porodničnim vrednostima već masovna (il)egalna imigracija. Inače, termini ilegalno/legalno apsolutno gube smisao ovde, jer hiljade tkz. ilegalnih imigranata svakodnevno brodom plovi Mediteranom ka Evropi, gde, nakon dramatične akcije spasavanja od potopa, najčešće bivaju zadržani i smešteni u neki od azilantskih centara Italije, Grčke itd. Naglašam ono zadržani i smešteni a dodao bih potom i parazitski nakačeni na hranljivu cevčicu socijalne zaštite.  Rezultati ovog prisilnog, izveštačenog multikulturalizma na koji se liberali i demokrate kunu, vidljivi su svakodnevno što u Evropi, što u Americi i nemaju odraza samo u padu ekonomske stabilnosti. Da li je potrebno da spomenem slučaj iz Roterama u Velikoj Britaniji, kao jedan klasičan primer multikulti svakodnevnice i političke korektnosti? Grupa pakistanaca je tokom više godina organizovano silovala mlade devojke u ovom gradu od kojih su neke imale samo 12 godina, ali je slučaj više ili manje ostao zataškan zarad političke korektnosti, tj. niko se nije javno usudio da pokrene istragu zbog rizika od dobijanja etikete rasiste a da ne pričamo o lavini nezadovoljstva koju bi ovaj slučaj iznesen javnosti proizveo među domaćim stanovništvom. Primera je mnogo i svi govore da je ova iluzija o multikulturnoj, harmonizovanoj egalitarnoj zajednici postojeća samo još u glavama ispranih i fermentisanih mozgova hipermoralista, neoliberala i raznih drugih mutiranih barjaktara kulturološkog marksizma a da je u stvarnosti projekat sistematskog uništavanja svih tradicionalnih vrednosti društva. Drugi razlog masovnih priliva iz trećeg sveta je daleko konkretniji i nešto što će svaki naduveni kapitalista i plutokrata prećutati: jeftina radna snaga. Ali vratimo se temi.

Šarli Ebdo je, dakle, kičasti satirični magazin specijalizovan u vulgarnoj provokaciji svih onih koji se protive ideologiji levice i liberalizma, pozivajući se, kako smo rekli, na slobodu govora dokle god je to saglasno sa njihovim idejama. U trenutku kada neko pređe granicu, iskaže drugačije mišljenje i povredi njihova osećanja, gubi se svaki trag toj slobodi. U postmodernom, desakralizovanom svetu gde više ništa nije sveto i sve može i biće izvrgnuto ruglu, članovi redakcije su preuzeli na sebe tradicionalnu ulogu mučenika ali u izopačenom smislu. Godinama su zarađivali i živeli tako što su ponižavali ponajviše tradicionalne vrednosti, religiju, belu rasu koja je po njima automatski rasistička, konzervativce i desničare svih vrsta putem degradirajućih, pornografskih karikatura najniže vrednosti, što je prilično jasno ako se pogledaju njihovi brojevi. A onda su odlučili da ubace u priču i radikalne muslimane koji su, u njihovim očima, počeli ozbiljno da narušavaju liberalni raj dekadentne Francuske, potez koji je neobičan čak i za mnoge levičare koji krivca za sve probleme vide jedino u dominantnom belcu. Ovaj čin je očigledno bio pogrešan, jer isti ti radikalni muslimani ili kako ih popularno zovu ’’islamisti’’ očigledno nisu pripitomljeni poput drugih, domaćih belih vrsta.

Postmoderan svet, uspavan u nihilističkom egalitarizmu, s vremena na vreme zahteva porciju šoka, tek kako bi se opipao puls zombiranog demosa i u tome uspeva da stvori savremene jednokratne mitove iz kojih se razvijaju najpatetičniji primerci patološkog altruizma. Jedne godine ovaj virus tera ljude na polivanje kofom ledene vode zarad nekakvog višeg cilja, druge nas čini da smo svi Šarliji i Snupiji, iz sezone u sezonu, nivo demosa pada sve niže na lestvici duhovnog i duševnog zdravlja. Živimo u velikoj cirkuskoj predstavi u režiji lažne, plutokratske elite skrivene iza ideologija definisanih u svrhu kontrole demosa – demokratije, po proncipu divide et impera (zavadi pa vladaj) gde više niko ne zna ni spostveni identitet a kamoli identitet naroda, gde se kultura konzumira a ne stvara, i to na dnevnom nivou, servirana na srebrnim tanjirima ali nudeći jedino pomije najraznovrsnijih ideologija začinjene veštačkim dodacima kako bi mirisale na najbolji obrok. I opet, kritikujući ovaj sistem, pojedinac biva kategorisan od strane dežurnih ’’eksperata’’ kao ekstremista, govornik mržnje (besmislen neologizam) neonacista (prefiks neo- nekako daje još maliciozniji karakter), fanatik, huligan i manjina koja se pronalazi u destruktivnim ideologijama zbog ličnih kompleksa i problema ili, pobogu, slabe edukacije. Svima njima je potrebna injekcija jake doze demokratije i tolerancije, pa da budu nasmejani i veseli poput drugih. A ako su još društveno svesni i angažovani u nekom od trilion humanitarnih akcija i pokreta koji se brinu za ’’širenje svesti’’, prosvetiteljstvo i zaštite svih živih bića jednakih pred dolarom, od pingvina i irvasa preko milion drugih manjina i podkategorija društvenog staleža, pobeda je k0načna.

Šarli Ebdo umetnici ne razumeju jednu stvar. Nije ksenofobija zapadnog belog čoveka uzrok uzdizanja radikalnog islama, već upravo taj postmoderan i degradirajući stav neoliberala ’’ništa nije sveto’’. Zaboravili su da i dalje postoje fundamentalisti koji u životu vrednuju stvari i principe više od samog života. U neku ruku, kao što smo rekli, i sami članovi redakcije su dali život za neke njihove više principe, principe ’’liberte, egalite fraterniete’’  koji su definisali zapadno novonastalo humanističko društvo nakon buržoaske revolucije. Međutim, ti principi su se i više nego dokazali kao poražavajući za Zapad. Egalitarizam, na koji možemo gledati i kao na neku vrstu religije moralizma i sekularizovanog hrišćanstva, nije vladavina jednakosti kako mnogi veruju. To je vladavina malog procenta, plutokratske elite koja u apstraktnoj i neprirodnoj ideji ’’jednakosti’’ pronalazi način da nejednakost koja ne ide na njihovu korist izvrnu na nejednakost koja ide. Plutokratija koja je nakon 1789. zauzela mesto posrnule evropske aristokratije je prva faza konačnog opadanja. Sledeća faza u ciklusu degeneracije društva otkriva se u demokratsko-neoliberalnom egalitarizmu iz čijeg će nihilizma duha nastati jedino haos. Platon je pisao o ovome pre 2500 godina, iz same kolevke tkz. demokratije, vladavine demosa, neprosvetljene mase. Jedinu odbranu protiv ovakvog propadanja predstavlja snažan sistem vrednosti koji će poput prirodnog štita vratiti u naše ruke ono što i pripada nama. Živimo u okupiranom stanju, gde kulturološki kontekst koji daje značenje našim životima biva kreiran od strane drugih, gde se klanjamo drugim religijama, institucijama koju vode drugi, gde vodimo ratove nekih drugih i gde je povraćaj sopstvenog identiteta okarakterisan kao ekstremizam i ksenofobija. Dokle god se ljudi povinuju ovim lažnim zakonima, dotle će naša Tradicija, identitet i duh biti u lancu. PEGIDA u Nemačkoj je znak za optimizam i bolju budućnost, budućnost u kojoj će biti održan živim vrednosni sistem Tradicije prirodne multikulturalne Evrope i svih Evropljana. Borba protiv lažnog elitizma je teška, ali ništa drugo ne možemo ni očekivati u depresivnom dobu Faustijanske zapadne civilizacije.

Napisano 11. Januara 2015.